Moj internet dnevnik
ubleha
Blog
utorak, rujan 16, 2008
Do Re Mi Fa Show je animirano-igrana muzičko, zabavno, obrazovna serija od 17 epizoda u trajanju od 25 minuta. Cilj serije je da na pozitivan, human i zabavan način promovira umjetnost, kulturu, posao, zdravlje, moral i etiku među djecom, ali i među teenager-ima i odraslima. Naziv serije, kao i imena likova korespondiraju sa notama solmizacije što daje univerzalan karakter i komunikaciju sa najširom publikom .

Autori i producenti ove složene forme su Edo i Adi Mulahalilović sa svojim timom animatora, reditelja, glumaca, snimatelja, montažera…

Video spot "Filmadžije" imate priliku da vidite svakog dana u 5 termina na Televiziji PINK BH koja je zvanični emiter ovog serijala na području BiH. Pored Televizije Pink BH, ovaj serijal biće emitovan i u okolnim zemljama, na području Hrvatske emiter je HRT, na području Srbije RTS, dok je na prostoru Crne Gore emiter RT CG.

Više o samoj seriji, njenim likovima,producentima i autorima možete saznati na sajtu http://www.doremifa-show.com
ubleha @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, studeni 2, 2007
POVRATAK OTPISANIH!
Prave ljubitelje muzike Djordja Balasevica ce sigurno razveseliti
vijest da ce sedmeroclana ekipa, članovi nekadašnjeg (ne)normalnog benda,
sa novim pjevačem i pod novim imenom - Remorker, "premijerno"
nastupiti 23.11.
Imat cete priliku da pored uobicajenih bubnjeva, bas gitare i gitare
cujete i klavir, klavijature, saksofon, klarinet i violinu sto ostavlja
utisak apsolutne autenticnosti.
Za one koji nisu prisustvovali njihovim nezaboravnim proslogodisnjim
nastupima u KSET-u ( www.remorkeri.hr/kset , www.remorkeri.hr/izvjestaji/KSET0305/kset0305.html ), ovo je clanovima benda peti nastup u glavnom gradu
Hrvatske gde nastupaju od 2005. god.
Ako je vjerovati komentarima i izvestajima sa proteklih nastupa -
ocekuje nas druzenje i visesatna zabava uz pjesme poznatog novosadskog
kantautora. Nasa je preporuka da ulaznice nabavite u pretprodaji....
Vise o bendu na www.remorkeri.hr/remorker .
Vidimo se...

ubleha @ 14:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 5, 2007
Izasla je nova knjiga Ozrena Kebe
"Kako je lijepamoja Vectra, odlicna je ! toplo preporucujem!

 

"A onda sam Ja njoj rekao da ću radije biti mesar nego živjeti od 800 maraka mjesečno. Na šta je ona razočarano odgovorila da ne dolikuje jednom priznatom intelektualcu tako huliti. Na šta sam Ja jogunasto uzvratio da neću da budem intelektualac nego mesar. Pravi pravcati mesar, koji melje otpatke, reže iznutrice, siječe krtinu, sortira teletinu, sjecka plećku, odvaja mozak, narezuje bubrege, odstranjuje masnoću, vadi džigericu. Na šta je ona mirno i dostojanstveno rekla da sam Ja, ustvari, nezreo. Na šta sam Ja još mirnije i još dostojanstvenije odgovorio da nisam nezreo nego umoran i da mi je dosta permanentne bijede. Na šta je ona mudro zaključila da je važnije bogatstvo duha od materijalnog bogatstva. Na šta sam Ja odbrusio da je bogatstvo duha laž, intelektualna prevara, jer postoji samo materijalno bogatstvo. Sve izvan bogatstva je siromaštvo, a sve izvan materije je nepostojeće. Na šta je ona posumnjala da tako pričam jer sigurno opet imam krizu pisanja. Na šta sam Ja oficijelno izjavio da pisanje više nije moj interes. Na šta je ona uzvišeno citirala Danila Kiša koji je afirmativno parafrazirao Claudea Simona koji je rekao da ga jedino zanima kako početi, kako nastaviti i kako završiti rečenicu. Na šta sam joj Ja drsko, drsko i superiorno, citirao Musu Ćazima Ćatića, koji je rekao da piše samo kad mora, a i tada preko kurca... "

«Naravno dao sam  oglas: «Prodajem izvrsno očuvanog Kadeta, 1987. benzinac, u odličnom stanju, kao nov, svi dijelovi ispravni, registriran do decembra 2000 ». Kamo sreće da nisam. Pozivima i pitanjima obasula me takva galerija patoloških likova, takva skala psihosomatskih poremećaja, da sam se neopozivo pokajao zbog oglasa. I odlučio da opet čekam da mi proradi hladnjak i da bude suho i toplo vrijeme ne bih li se Ja, kao svi sretni vozači ovog svijeta, još jednom provozao.

Prvi tip koji mi se javio, neuorolog po unutrašnjoj vokaciji, deset minuta energično je zahtjevao da mu opisujem presvlake. Boju, materijal, kvalitet i stepen očuvanosti. Ništa drugo ga nije zanimalo. Drugi je , pak insistirao na boji i kakvoći lima, udavivši me nepotrebnim znanjem. Autentičan primjer savremene preopterećenosti informacijama. Slovenački lakovi nisu kao francuski, a švedski imaju u sebi neku specijalnu emulziju koja ne dozvoljava korodiranje ni na ekstremno niskim temperaturama. Ali imaju jednu manu. Ukisele se na vrućini pa auto smrdi na rasol. Prekinuo sam vezu kada je na red došao hemijski sastav završnog sloja. Slijedeći pacijent pitao me kakv mi je karburator «Šta vam je to?», upitao sam bezazleno. Sad je slušalica spuštena meni.

A onda je, štono se kolokvijalno kaže, na lice mjesta došao paćenik koji me izgrdio što auto vozim po kiši. Prvo sam mislio da me zafrkava, ali on mi je najozbiljnije objasnio kako se po nevremenu ne voze kola, nego se uzme kišobran i ide pješke. I vozilo traži pažnju, poučavao me ,ne znajući da Ja i imam auto zato što nemam kišobran. Oči su mu se caklile dok je s pobožnom ljubavlju govorio o svom automobilu, Golfu dvoka, koji su mu dušmani ukrali. Najviše na svjetu mrzim vozače Golfa dvojke jer imaju prepotentnu naviku da omalovažavaju  govore o Kadetima. E neka su ti ga ukrali, majku jebo svoju, naslađivao sam se u sebi dok sam lica namještenog u smjernu sućut s razumjevanjem slušao kakve mu je felge imao Golf i koliko mu je motor pretrpio pojačanja. Pošto je ožalošćeni, kako je priča odmicala, postajao sve potreseniji, pakosno sam nastavio da se raspitujem za detalje, za presvlake i sastav završnog laka, za potrošnju i kilomeražu, kao da on prodaje meni a ne Ja njemu, sve s perfidnom namjerom da ga rasplačem i povećam mu bol.

I tako, jednog dana pojavio se nesrećik koji o autu, teško je povjerovati, zna manje od mene. Kakvu sam mu samo priču složio. Rekao sam da je Kadet bolji od Golfa dvojke, pa to svi znaju, jer je u Golfu karburator imao serijsku grešku; da je danas najbolje imati njemački proizvod, peri deri; evo, ovaj moj hladnjak, nov novcat, sad iz fabrike. Čovjek hoće. Zacijenim mu ga kao da prodajem suho zlato. Levat pristane. Odemo do auta. On ga obiđe. Kažem, završni sloj laka je iz Švesdske. Kupac- impresioniran. Prezentacija ide izvsno; svi parametri na mojoj strani. Otključamo vrata. Sjeo je. Ubacio ključ. Okrene. Da, tu je počeo horor. Prvi put ništa. Drugi put isto. Treći, bez promjene. Četvrti- ni glasa. Peti – ni govora. Na šestom, čovjek odustao. Ne znam kako je dotle izdržao; možda zbog laka...»

ubleha @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 28, 2007
preuzeto sa
http://mr.blogger.ba/print/482453

Sabur je jedna lijepa bosanska riječ orijentalnog porijekla. Često ga preporučuju, no rijetko prakticiraju. On je jedna od stvari kojima ljude podučava mjesec ramazan, koji smo upravo ispratili, nevezano za to da li su vjernici ili ne. No pitanje je koliko će sabura u nama ostati do narednog ramazana? Ili koliko dugo uopšte?

Generalno ne volim stajati u bilo kakvom redu, međutim tokom ramazana sabur čuda čini. Jedno od malih zadovoljstava koje ramazan nosi jesu somuni. Ti nekvasani hljepčići što se u svakom bosanskom (i hercegovačkom) gradu se drugačije spremaju, a i zovu (pitice, lepine, ramazanije), u Sarajevu u ramazanu imaju baš onaj ton koji volim. Zbog tog karakterističnog osjećaja i zadovoljstva u nošenju svježe pečenih somuna, njihovog mirisa koji inspiriše maštu ali jača strpljivost do iftarskog vremena, nije mi žao prošetati i nešto dalje. To naravno ne znači da su isključivo na jednom mjestu u gradu "oni pravi", kako to neki vole reći, hvaleći se kako oni obavezno moraju imati "čaršijske", "Ajšine" i slično na stolu, makar stanovali i u Novom gradu; pravu mjeru našao sam na bar dva druga mjesta u različitim dijelovima grada.

Ponekada se u kupovini somuna formira red, manji ili veći. Tada ljudi mirno čekaju svoj red, što i nije uobičajeno kada su drugi razlozi čekanja. Tu i tamo se kao i uvijek nađe poneki mangup, koji će proći pored; neke stvari se ne mogu promijeniti. Zapazio sam da su u tome aktivni pripadnici generacije mlađih tinejdžera. Možda tu ima nešto i u odgoju te generacije, jer ne smatram uobičajenim gurati se lagano, usput dozivati prijatelje koji naknadno dolaze (jer su i njih roditelji poslali u kupovinu) da im se priključe u redu, te kasnije naglas pokazivati drugima dokle su došli kroz red. Stariji od njih manje-više to sa saburom tolerišu; to ponašanje uostalom nije teško primijetiti, tek poneko diskretno upozorava da bar nije u redu tim se hvaliti.

Sabur znači strpljivost, ali ona mudra. Sabur nije trpljenje, naročito ne nepravde i ljudske gluposti, koju redovno susrećemo. Sabura će nam definitivno trebati u bliskoj budućnosti ukoliko pratimo vijesti iz domaće, a i međunarodne politike. Nažalost, na neke događaje ne možemo utjecati. Tek skupljati sabur u sebi
ubleha @ 15:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, prosinac 23, 2006

Instrumentalna muzika ima, kao brojevi, jedinstvo za osnovu...Kod instrumenata polazite od jednog tona. U slikarstvu polazite od više tonova. Tako počinjete s crnim i dijelite sve do bijelog: prvo jedinstvo, ono je najlakše, takođe i najviše primjenjivano, prema tome i najbolje shvaćeno. Ali uzmite onoliko jedinsva koliko ima boja u dugi, dodajte ona sačinjena od kompozitnih boja, pa ćete doći do prilično zamašne cifre jedinstva. Kakva hrpa brojeva, prava kineska mozgalica, pa nije čudo što su nauku o bojama tako malo istražili slikari a publka tako malo shvatila. Ali, isto tako, kakvo je to bogatstvo sredstava da se uđe u prisan odnos s prirodom!

Kod nas se kude boje bez mješanja, jedne pored drugih. Mi smo na tom terenu neizbježni pobjednici, snažno pomognuti prirodom koja isto tako postupa. Zelena boja kraj crvene ne daje nam zagasito crvenu kao mješavinu, već dva vibrirajuća tona. Kraj te crvene stavite hrom žutu, imate tri tona koja se uzajamno obogaćuju uvećavajući intenzitet prvo tona, zelenog. Na mjesto žute stavite plavu, ponovo ćete naći tri različita tona, ali koji uzajamno vibriraju. Na mjesto plave stavite ljubičastu, ponovo ćete zapasti u jedinstven ton ali složen, koji zadire u crvene.

Kombinacije su neograničene. Mješavina boja daje jedan prljav ton. Jedna boja, sama, jeste sirovost i ne postoji u prirodi. Ona postoji samo u pojavi druge, ali kako se bogata priroda pobrinula da vam ih prikaže jednu do druge, u željenom i nepromjenjivom poretku, kao da sve boje nastaju jedna iz druge!

Dakle, vi imate manje sredstava od prirode i osuđujete se da se lišite svih onih koje vam ona stavlja na raspolaganje. Imate li vi ikada onliko svjetlosti koliko ima priroda, onoliko toplote koliko ima sunce? I vi pričate o pretjerivanju; ali kako mislite da pretjerate kad zaostajete za prirodom?

P. Gaugen
ubleha @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 20, 2006
Ah te tridesete!
 
Treća velika promjena u životu žene. Promjena koju ne bi ni primjetili da nema onih dušebrižnika oko nas koji se uporno trude da naglase kako je ovaj dan i ovaj datum specijalan. A ti? Ti buljiš u ogledalo i tražiš tu veliku promjenu. Smjela bi se zakleti da si ista kao i dan ranije. Istina, oni podočnjaci su rezultat neprospavane noći, ili je to ipak rezultat "velike promjene"?
 
Najednom, ljudi oko tebe, u samo tom jednom danu počinju pričati o vremenu: Vrijeme leti! Nema se više vremena! Šta čekaš, ode ti vrijeme? Vrijeme je!
A ti? Ti računaš. Računaš kako je moguće da vrijeme odleti za samo par sati. Kako je moguće da si jučer u ova ista doba imala vremena, a danas ga više nemaš.
 
Prijatelji ti redom šalju čestitke u kojima je podebljan broj trideset i u kojima se obavezno nalazi neka krezuba, povijena baba koju samo što nije zgrnula zemlja.
Besposlene komšinice te svrstavaju u kategoriju "birala birka" i "ha, vidi je. osta neudana".
 
Tvoji roditelji, kojima si još jučer bila mala djevojčica, najednom počinju pričati o nekoj drugoj djeci. Tvojoj!
 
A ti? Ti i dalje pokušavaš da shvatiš kako se toliko toga moglo promijeniti u svega nekoliko sati.
Na kraju dana, primila si toliko čestitki s naslovom "stari se" da ti je prvi cilj za iduće jutro otići u drogeriju i kupiti sve najbolje proizvode "protiv bora". Na kraju dana, primila si toliko čestitki "nema se više vremena" da ti je drugi cilj za iduće jutro otići kod časovničara i kupiti najtačniji sat na svijetu. Na kraju dana, primila si toliko čestitki "muž i djeca" da ti je treći cilj za iduće jutro naći muža koji može da pravi djecu. Na kraju dana, primila si toliko čestitki koje su tvoju utrobu posmatrale samo kao sredstvo koje će tvojim roditeljima podariti unučad, da u tebi počinje da kuca biološki sat, koji je samo dan ranije bio staro dobro hormonalno ludilo prouzrokovano pms-om.
 
Kad gle, na kraju tog istog dana, nađe se ta jedna, opako iskrena žena, koja je već prošla kroz čestitanja, preživjela ih skupa sa privremenim ludilom da ti kaže koju riječ o tim čuvenim tridesetim.
Tridesete su toliko neuporedivo bolje od svih prethodnih godina tvoga života, da dolazis u napast da vječno ostaneš u njima.
 
Tridesete su toliko neuporedivo bolje od svih prethodnih godina tvoga života da dolaziš u napast da ih proglasiš najboljim, ali se ipak zaustaviš na vrijeme, jer ne znaš šta donose sve iduće dekade.
Tridesete su toliko, jebeno, dobre, da zbog radi uroka, zbijaš šale na njihov račun i kudiš ih kako stigneš, dok u sebi uživaš u svakom minutu koje one donose.
 
Tridesete su promjena. Ogromna promjena. Ali, ne zato što je gomila dušebrižnika oko tebe počela da te "upozorava" na promjenu. Tridesete su godine, u kojima se svakim jutrom budiš promijenjena. Bolja.
 
U tim krasnim tridesetim: Ne moraš se dokazivati: Takva si – kakva si, i sve više počinješ da uživaš u činjenici da si takva. Naučiš da cijeniš sve svoje dobre osobine, a da mijenjaš samo one koje tebi ne odgovaraju. Tuđe mišljenje te ne izbacuje iz kože. U tridesetim se probudi neki "tajni" instikt, da razlikuješ dobronamjerne od zlobnih savjeta, i da ih shodno tome prebaciš iz koša u koš, i opet, shodno svojim potrebama, iskoristiš ili ostaviš za neka druga vremena. Na listi osoba koje bi voljela upoznati na prvom mjestu stojiš ti, i po prvi put, realno gledaš na sebe. Nema više stida. Ako si bolji u nečemu od ostalih, nemaš potrebu da se pravdaš. Ako si gori od ostalih u nečemu, nema potrebe da kriješ. Učiš one stvari koje želiš da učiš, ignoriraš one stvari koje te ne zanimaju.
 
U tridesetim, konačno, počinješ da voliš žene. U svim prethodnim godinama tvoga života žene su ti smetale, bile ti konkurencija, čak te i ugrožavale. U tridesetim, nesvjesno, postaješ članicom tajnog kluba žena. One mlađe od tebe te ne ugrožavaju. Vrlo često ih sažaljevaš, pokušavaš da nasavjetuješ, a ako ne žele da saslušaju, mirno se odmakneš, jer znaš, da će i one u svojim tridesetim shvatiti. One starije, počinješ da shvataš i sve više prihvataš kao učiteljice, jer zaista imaju šta da kažu. Tek u tridesetim, počinješ da voliš sebe kao ženu, i sve te žene oko tebe. Počinješ da razumiješ, njihove dobre i loše strane. Počinješ da shvataš njihove potrebe, koje su još jučer izgledale nebulozne. U svojim tridesetim, ulaziš u najveće javno tajno udruženje žena, i uživaš u svom članstvu, jer znaš da je posebno.
 
U tridesetim, počinješ da cijenis muškarce. Dječaci ti postaju smiješni. Počinješ da znaš, šta želiš od muškarca. Naučiš da uzimaš i daješ, u jednakom omjeru. U tim divnim tridesetim, nemaš volje ni živaca da se natežeš sa emocionalnim bogaljima. U tim divnim tridesetim, je vrlo lako ustati od stola i ostaviti neprimjerenog udvarača da sam sjedi za istim, i vjerovala ili ne, to činiš sa stilom. U tridesetim, dječaci sanjaju o tebi, kao iskusnoj "trebi", a ti se smješkaš i sjećaš, kako si i ti u nekim ludim godinama sanjala o "iskusnima", pa im ne zamjeraš previše. U tridesetim se, nažalost, pojavljuju i oni muškarci kojima su lokalne babe mahaluše šapnule na uho da si "očajna" pa kroz tebe pokušavaju da nadomjeste nedostatak "kurca" (da prostiš na izrazu) i daju sebi oduška za nemogućnost poštenog života sa svojom ženom, koju su po pravilu oženili "jer su morali; bili su premladi; napravili su veliku grešku; samo još zbog djece". Dobra vijest je, da za razliku od svojih dvadesetih, kad si naivno željela da vjeruješ takvima, pa čak ih i sažaljevaš, u tim divnim tridesetim, tvoje članstvo u tajnom klubu žena je jače, pa ih šalješ onamo kamo im je i mjesto, sva sretna jer te sudbina poštedjela da završiš sa nekim takvim. U tim divnim tridesetim, naučiš da cijeniš muškarce po svim onim osobinama koje tebi trebaju, a ne po osobinama koje listaju tinejdžerski magazini. U tridesetim znaš da princ ne treba da izgleda kao princ, već da ga osjećaš kao princa.
 
U tridesetim, konačno, imaš slobodu da budeš ono što jesi, da budeš s kim hoćeš i možeš, da činiš ono što želiš, da sanjaš ono što sanjaš, i da ostvaruješ sve svoje, pa čak i one najluđe snove.
Shvatiš, da nije sebičnost živjeti onako kako hoćeš. I svaki dan je različit. Svaki dan si drugačija.
 
A one dvije prethodne "velike" promjene u životu žene?
Tek sad, u svojim tridesetim počinješ da shvataš zašto su bile tako velike:
 
Prva je bila kad si krenula u školu, i kad su ti svi govorili: "sad si prvačić". Tek u svojim tridesetim, sa osmjehom priznaješ kako te je bilo strah, i sa još većim osmjehom se sjećaš kako ti je bilo lijepo.
Druga velika promjena je bila menstruacija, i tek u svojim tridesetim shvataš da nije hendikep, vec apsolutno fantastična osobina žene da iz sebe izbaci ne samo mrtvo tkivo, već i nagomilane frustracije, ljutnju, i da bar nekoliko dana u mjesecu "lupi šakom o sto" bez da je iko čudno gleda. Opravdano ludilo. Kud ćeš bolje :)
 
Tako dođe i ta treća velika promjena. Strah te je, kao što te je bio strah onog dana kad su ti prvi put uvalili torbu na rame i uveli te u razred prepun nepoznate djece i sa strašnom tetom koja daje jedinice i ima šipku. Kao i onaj dan, kad si dobila prvu menstruaciju, svi toliko loše pričaju o tome da imaš osjećaj da je hendikep. A, u stvarnosti… sjeti se samo uživancije u prvom osnovne i sjeti se kako je dobro vrisnuti na sve oko sebe, jesti šta želiš da jedeš, a svi oko tebe klimaju glavom: "u redu je. dobro je. samo pms".
 
E, pa draga, tvoje tridesete idu. Jedino doba, koje kombinuje uzbuđenje, lakoću i sreću prvog osnovne i opravdano ludilo pms-a. Iskoristi ih što bolje znaš..
ubleha @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 4, 2006

Cestitamo 3. holandskom bataljonu na priznanju!
Povodom dodjele priznanja holandskom bataljonu za ulogu tokom turističkog boravka u Srebrenici 1995. godine, i Vi možete uzeti učešća u akciji čestitanja za njihove zasluge i poslati razglednicu koja će biti upućena na adrese:

- Vlada Kraljevine Holandije
- Ambasada Kraljevine Holandije u Sarajevu
- 3. holandski bataljon

http://aferim.efm.ba



ubleha @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 13, 2006
ahiret - nebo
baška - višak,pride
belaj - nevolja,nesreća,jad,zlo,bijeda
brisnuti - pobjeći
«Ćirilica» - novokomponovani folklorni kič
dernek - najviši oblik komunikacije među ljudskim bićima
drobiti - blebetati, gnjaviti
drviti - dugo razgovarati
đuture - na gomilu, sve odjednom
frtalj - četvrtina
gombati se - rvati se, tući se
haram - grehota, prokletstvo
hipter - mnogo
ibretiti se - čuditi se
jaran - drug, prijatelj i malo više od toga
klepati - udarati dlanovima
klepiti - zdipiti , ukrasti
ko fol - tobož
kofrčiti - praviti se važan
kontati - razumjeti,shvatiti
levat - neko manje vrijedan, bezvezan
loga - sopstveni kutak, utočište
mahnit- lud
marisati - krasti,tući
«mikser»-djete iz mješanog braka
muntati - zamajavati,folirati,lagati,zagovarati
murijati - robijati
naheriti - nakriviti
navlakuša - namamljivanje,prevara
ošaltati - odvaliti,udariti
pasjaluk - pakost, zloća
persu - super
prešaltavanje - nešto kao prelaženje na drugi kolosjek
raja - društvo,škvadra, kompanija ali i mnogo više od toga
razguliti - napustiti, otići
rokanje - granatiranje, rasturanje, pucanje
skontati - smisliti, zaključiti
smaslati- slagati bez trunke savjesti
šaner - mutljaroš
šamlica - klupica
šega - ono što je smiješno
štela - nemještaljka,veza, protekcija
šuha - škakljivo osjećanje unaprijed,nešto kao intuicija
šuplja - beze veze priča,nešto bez smisla i značenja
truniti - uporno pričati o istom, razglabati
tušiti - plasirati,utrapiti
ubleha - nešto kao zaslijepljenost,potpuno vjerovanje u nešto
umusiti se - ušutati se ,unezgoditi se
urokati se - napiti se kao stoka
zafrčoka - komplikacija,zaplet
zapičiti - uputiti se,krenuti



ubleha @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 5, 2006
najbolji film o ratu u BiH ikada snimljen

http://www.yout
ube.com/watch?v=ppAn0LNU_V8
ubleha @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 23, 2006

" Moj otac je krajiški Ukrajinac, rođen u okolini Prnjavora, gdje je prije rata živjelo petnaestak različitih nacija. Ukrajinci su se tu doselili krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, nakon što je Austro-Ugarska prvo okupirala, a onda anektirala Bosnu i Hercegovinu. U ta doba zapadna Ukrajina - Galicija i Bukovina - također je bila dio Austro-Ugarske, pa su se moji galicijski pradjedovi i bukovinske prababe kretali unutar granica, a u Bosnu su, prema porodičnom predanju, došli zbog šuma - sa obiljem drva bilo je lakše preživjeti zimu.

Duga je to priča, ali jedna od posljedica tog egzodusa je da sam uvijek imao i još imam dosta rodbine po Bosanskoj krajini, uključujući i Banju Luku. Moja sestra od strica Ana, koja u Banjoj Luci radi kao doktor, jedna mi je od najdražih rođaka. Manje-više smo istih godina, a i često smo provodili ljeta na selu oko Prnjavora, pa kad god dođem u Bosnu, ja odem u Banju Luku da je posjetim. Ovaj put, međutim, nagovorio sam je da sa kćerkom Natašom dođe kod mene u Sarajevo. Ana je u Sarajevu bila mnogo puta, ali Nataša je tek malo starija od dejtonske Bosne (11 godina) i u Sarajevo nikad nije zalazila.

Nataša je normalno, pametno, prelijepo dijete. Odličan je učenik, ali prati likove i djela kako stranih, tako i domaćih estradnih zvijezda. Voli da čita knjige, ali ne voli Harryja Pottera. Nedavno je bila na ekskurziji u Tesliću, i jako voli svoju baku, moju strinu. Moja skrivena ambicija je bila da Nataša nikad ne zaboravi svoju prvu posjetu Sarajevu. Otud mi nije bilo lijeno da im Sarajevo pokažem uzduž i poprijeko. Jeli smo impresivne ćevape kod Želje. Sjedili smo u Inat kući i gledali Bembašu, poznatu im iz pjesme. Išli smo na kolače i bozu kod Ramisa, hodali po Čaršiji, sjedili na Ferhadiji. Sa Jekovca smo gledali na Sarajevo i ja sam im objašnjavao kako se odvijala opsada (koliko sam mogao, jer ja za opsade nisam bio ovdje), kakva je bitka bila na Žuči. Prošli smo pored Markala, pokazao sam gdje je pala granata na red za hljeb u Ferhadiji, kojom se ulicom penjao nosač Samuel. Išli smo na Vrelo Bosne, iznad kojeg je sve minirano, truckali se Alejom kestenova u kočiji. Pričao sam im o braći Morić i braći Halilbašić, o Ćeli, Caci i Ćeli i Aliji Delimustafiću i inim patriotskim ubicama i gangsterima, pokazao Morića han i Gazi Husrev-begovu džamiju i medresu i biblioteku. Hodali smo Vilsonovim, prošli pored mnogih ruševina, stali na Vrbanji gdje su pale Suada Dilberović i Olga Sučić.

U stanu moje bake Jozefine vidjele su rupe od snajperskih metaka i gelera, a ona im je pričala kako je snajper u stomak strefio ženu koja ju je u tom trenutku držala pod ruku. Gonio sam ih da jedu svjež rahatlokum, naučio ih šta je ćurokot i gdje je Vratnička kapija, ispričao im o značaju i vrijednosti aščinice Hadžibajrić F. Namika, kojom sad rukovode njegove divne kćerke. Stajali smo i na mjestu s kojeg je Gavrilo strovalio jednu Imperiju, pokazao gdje su Sinagoga i Eiffelov most i razne pravoslavne crkve. I onda sam na kraju te sulude turneje, koja ih je obje iscrpila, pitao Natašu da mi opiše svoje utiske, kako joj Sarajevo izgleda.

Nataši se Sarajevo jako dopalo. Veći je grad od Banje Luke, ima više prodavnica i kafića i turista, ali joj se činilo, rekla je, kao da je u "stranoj zemlji": građevine su drugačije, ima puno džamija i muslimana (kojih, je li, nema u Banjoj Luci), imena ulica su drugačija (Ferhadija, recimo, kao ona džamija što je više nema u Banjoj Luci) itd.

Sa stanovišta običnog banjalučkog djeteta Sarajevo je ljuto inostranstvo. Zahvaljujući naporima izvjesnog Radovana Karadžića i njegovih nasljednika koji, evo, sjede u vrhu dejtonske države koju su onomad zatirali, Nataša je odsječena od historije i iskustva, ne samo zemlje u kojoj živi nego i vlastite porodice - ja sam onaj ujko iz dalekog inostranstva.

Neko veče sam gledao gospodina Paddyja Ashdowna kako vješto odolijeva naletima Senada Hadžifejzovića - kad bi Senad servirao pitanje čiji je subjekat bila muka "običnog čovjeka", gospodin Ashdown bi uzvratio bekhendom raznovrsnih procenata (porast industrijske proizvodnje u prošloj godini je 25 posto, naučili smo). Kad bi Senad spomenuo "mržnju" koja je gora nego ikad, gospodin Ashdown bi govorio o pozitivnim promjenama i budućnosti - u Bosni je dobro, smatrao je Ashdown, samo to niko iz nekog razloga ne zna. Ne ulazeći u analizu nevjerovatne kombinacije arogancije i namjernog neznanja, sve što ja treba da znam da vidim da je posljedica gospodina Ashdowna i stranog protektorata potpuna katastrofa jeste ono što mi je Nataša rekla - da joj je Sarajevo "strana država".

Srpski, a i drugi, kriminalni nacionalisti znaju da je sve što Ashdownu treba iluzija integracije, da oni dođu na posao da se igraju demokratije i države, i da za to dobiju nezasluženu platu. U međuvremenu, Natašina generacija (a i druge, bezbeli) odrasta obučena da je sve izvan Republike šumske inostranstvo - za desetak-dvadeset godina, dok se Paddy Ashdown bude odmarao u udobnoj penziji na nekom Mediteranu, Natašina i druge generacije neće imati apsolutno nikakve veze sa prijestonicom države čiji su nominalni građani. Nacionalistička vrhuška tzv. međunarodnu zajednicu zamajava i zavlači iluzijom mučne integracije, koreografijom minimalne tolerancije, koja svojevoljno slijepom Ashdownu možda izgleda kao napredak, dok se na terenu, u Banjoj Luci, djeca uče da Bosne tamo nema, da je nije nikad bilo, niti će je ikad biti, da je Bosna preko sedam mora i sedam mora, u inostranstvu.

Nataša će možda sa bosanskim pasošem putovati u pravo inostranstvo, kod tog ujaka ili kod ostalih, kanadskih, Hemona, ali će građanin Republike Bosne i Hercegovine biti koliko i gorespomenuti Harry Potter. Nije to, naravno, njena krivnja, a ona će, možda, uz zalaganje rodbine i ujaka koji će joj pričati priče o Sarajevu i drugim gradovima u svijetu koji se ne sastoji isključivo od Srba, naučiti nešto o zamišljenoj, začaranoj zemlji u kojoj je, nekad davno, prije nego što se ona rodila, bilo gradova gdje je znalo živjeti petnaestak različitih nacija i, što je važnije, raznovrsni dobri ljudi."


 

A.Hemon

ubleha @ 15:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
42477
Index.hr
Nema zapisa.